Starinska tehnika slikanja ostaje aktuelna zahvaljujući svežem pogledu na nju od strane modernih dekoratera i umetnika.
Freska (od italijanskog “fresco” – svež) – raznovrsnost monumentalne slikarske umetnosti, jedna od najstarijih tehnika slikanja zidova vodenim bojama na svežoj žbuci. Procvat fresaka dolazi iz Italije XIV-XVII veka, vremena procvata majstora kao što su Kjelini, Rafaelo, Mikelanđelo, a kasnije i Vazari, Tintoreto, Luka Đorđano i Tjepolo.
U srednjem veku i epohi Renesanse, umetnici su slikali isključivo na svežoj žbuci. Radilo se oko jednog dana, inače bi žbuka osušila. Stara tehnologija se i danas koristi, ali iz razloga uštede novca i vremena mnogi naručioci biraju alternativne opcije. Žbuku se zamenjuje gotovim smešama koje ostaju duže sveže i elastične. Ovo olakšava rad umetniku, omogućavajući mu da slika bez vremenskih ograničenja.
Apstraktno i figurativno slikarstvo nastavlja da se reinterpretira u radovima dizajnera i novog generacije fresko slikara. U osnovi njihovog rada – želja da stvore jedinstveni projekat, da usklade prostor sa unutrašnjim svetom naručioca, da odraze ideje slikara-ilustratora u enterijeru.
Francuski dizajneri i dekorateri Laura Gonzales, Vincent Darré, Emil Humbert i Christophe Poyet iz dizajn-biroa Humbert & Poyet već nekoliko godina rade na osvežavanju tehnike sa novom generacijom fresko slikara. Zahvaljujući Aleksandru Pulajonu, Rafaelu Šmitu i dvojcu Austin Redfield Tondini i Violet Dattner, prirodni motivi dobijaju novu interpretaciju. “Oslanjamo se na istoriju umetnosti, velike majstore, klasično slikarstvo, kako bismo je analizirali, dekonstruisali,” dele Austin i Violet. “Igramo se sa promenom skale, uvek smo želeli da izvadimo sliku iz okvira, da nas obuhvati, da se osećamo uronjenima unutar slike”.
Atelje L’Etoile, osnovano od strane Matijasa Gajagea i Stefani Lej, razvija dekorativne panele u kojima se lako prepoznaju aluzije na Aziju i ekspresionizam. Oni su vratili u modu kintsugi – japansku tehniku restauracije keramike pomoću zlatnog praha – i skagliolu, tehniku imitacije prirodnog kamena koja se pojavila u XVII veku. Pored ovih stručnjaka za dekoraciju, umetnici i ilustratori takođe često rade u tehnici freske. Na primer, Italijan Roberto Ruspoli beskonačnom linijom, u stilu Žan Kokto, crta figure anđela i siluete mladih ljudi na projektima dizajnera Fabricio Kaziragija, dok Matije Kose piše fresku za Pjera Jovanovića i Tristana Auera. “Ono što mi se sviđa kod freske je povezanost između obrade površine i njenih dimenzija u arhitekturi,” primećuje Matije Kose. “Tokom crtanja dolazi do promena u odnosu na prvobitni projekat, na primer, kada se povećava skica na zidu, koju radim ručno. Sviđa mi se spontanost crtanja, to je kao meditacija.”
Postoje i izuzetni predstavnici meksičkog muralizma. Na primer, Abel Masijas – umetnik, muralista, ilustrator i dizajner. Veći deo svog života provodeći u Njujorku, Abel Masijas je preneo svoj studio u Los Anđeles. Preispitujući često korišćene materijale i predmete, umetnik stvara igračke enterijere, spajajući boje i uzorke. Njegove ilustracije i umetnički predmeti nisu zasnovani samo na meksičkoj narodnoj umetnosti, već se primećuje i uticaj ulične umetnosti i Pikasa. Abel Masijas oslikava holove hotela Proper Hotel florom i faunom iz meksičkih bajki, enterijere šоурума u temama zemaljskog raja, skrivenog bujnim voćnjakom, ili apstraktnim životinjama, stvara printove sa pustinjskim pejzažima i šarenim kaktusima za amsterdamski brend odeće Scotch & Soda.
Mikelanđelo ili kasniji Eugène Delacroix težili su da, kroz alegorične dekoracije, nateraju posmatrača da se otkači od fizičkog okruženja i proslavi božanstveno. Novo generacija nastavlja da stvara imaginarna prostora, ali na svoj način – izražavajući svoj stil, ilustrujući interese i ideje klijenta. Stvaranje viralnosti slike i prostora, jedinstvenost svake ere i kreativnih ideja nikada neće izgubiti svoju relevantnost, zbog čega je potražnja za oslikavanjem enterijera freskama u savremenom svetu opravdana i nastaviće se sa razvojem sveta i tehnologija.
Leave a Reply